Protekle dvije godine podsjećali smo se Prvog svjetskog rata, milionskih žrtava, okolnosti u kojima su nestala tri carstva i nekoliko država. Neki su se podsjetili školskih lekcija i priča koje su slušali od svojih starih, a neki su prvi put čuli za događaje iz do tada najveće ljudske pogibije u istoriji čovječanstva. Zahvaljujući baš glumici Jeleni Ivanišević Paunović, čije je umjetničko ime Jelena Mila, i njenoj monodrami „Čelične ratnice”, mnogi su prvi put čuli o brojnim ženama koje su iz cijelog svijeta pohrlile da pomognu srpskoj vojsci. Da bi podsjetila na još jedan značajni jubilej Jelena Mila, koja gotovo dvije decenije živi i radi u Švedskoj, poduhvatila se još jednog projekta - monodrame „Junak đevojka” koja nam osvjetljava Vasiliju, kćer serdar Janka Vukotića, koja je kao očev ordonans učestvovala u Mojkovačkoj bici, vođenoj na Badnji dan i Božić 1916. I dok beogradska publika s nestrpljenjem očekuje ponedjeljak, 18. januar, kada će biti održana Svečana akademija posvećena ovoj bici, neizbrisivom spomeniku bratske odanosti Crnogoraca braći u Srbiji, Podgoričani i Mojkovčani se mogu pohvaliti da su Jelenu Milu na Badnje veče, odnosno Božić, već vidjeli u koži hrabre Vasilije.
- S jedne strane moja baka je od Vukotića sa Čeva, dakle u direktnom sam rodu sa Petrovićima, serdarom Jankom i Vasilijom, koja je junakinja monodrame „Junak đevojka”. Dakle, što ću ja da igram, ako neću to. Ne vidim što bi pametnije imala da radim, a imam dosta da radim – objasnila je Jelena Mila.
Jelena Mila otkriva da je mnogo šta urađeno da se svečanost u Beogradu ne dogodi.
- To je politika. Međutim, ja sam od onih koji krenu sa poslom znajući da će se u hodu desiti neke stvari. Tako sam počela da radim ovu monodramu – objasnila je ona.
● Zašto baš ove predstave koje osvjetljavaju ulogu žena u Velikom ratu?
- Ja sam u uzrastu i životnom i glumačkom koji mi ne dozvoljava da se bavim besmislom, već smislom, a koji se pronalazi tek kad zagazimo u sebe same. Prije „Junak đevojke” radila sam „Caricu Jelenu”. Pravim sebi neku vrstu umjetnosti u kojoj se dobro osjećam. Da igram njihove tekstove mogu, ali to prosto nisu moje priče. Tražeći kod nas nešto što bi me interesovalo, naišla sam na „Caricu Jelenu”, koja je premijerno izvedena i u Švedskoj i kod nas. Poslije sam radila „Čelične ratnice”, priče iz Prvog svjetskog rata koju je vidjela i podgorička publika prije dvije godine.
● Da li će Šveđani vidjeti „Junak đevojku” kao i Vaše prethodne monodrame, „Carica Jelena” i „Čelične ratnice”?
- Šveđani su udaljeni od te priče, ali kad je uslijedilo preispitivanje istorije, ili kako se to kaže novo tumačinje, zainteresovalo me je šta su žene radile u tom ratu. Nisam se ograničila samo na Srpskinje, nego na žene koje su u Srbiju došle sa svih strana, iz Engelske, Australije, Rusije, Novog Zelenda, Kanade... Na neki način ove monodrame su vrsta škole, da bi Šveđani nešto saznali o nama, a mi obnovili znanje o našoj istoriji. Jedna od tih ratnica bila je Vasilija Vukotić. Naime, vladika Joanikije me je podsjetio da se približava stogodišnjica Mojkovačke bitke i da će najverovatnije biti proslave.
● U Švedskoj ste pokrenuli jedan filmski festival zahvaljujući kom su Šveđani po prvi put upoznali savremenu kinematografiju, ali i kulturu balkanskih naroda?
- Nisam producent, ali sam zbog ovog festivala silom prilika to postala. Otišla sam u Švedsku 1998. godine, i kao ljudi odavde, zamišljala da tamo, na Zapadu, žive neki divni ljudi. Jedva sam čekala da sklonim s glave Balkan, našu muku, ratove, sankcije... situaciju u kojoj smo mi krivi, a cio svijet prav. I iz te slike otišla sam u Švedsku i čekala da sretnem taj divni svijet, da im objasnim, ali i da naučim od njih. Međutim, shvatim da je to država sistema, postoji red, rad, regulisana ekonomija, a politika se svodi na demokratiju kao sredstvo za održavanje zajednice na okupu. E, to malo košta za nas koji smo navikli da živimo i reagujemo po duhu osjećaju i pomalo slobodarski. I čekajući da se nešto desi, igrala sam u Dramatenu, kraljevskom švedskom pozorištu, pa Stats teatru, ekvivalentu JDP-a ili Ateljea 212, i to na švedskom. I shvatim da oni o nama ništa ne znaju. Ali, vidim da nemam prostora, jer gdje god mrdnem naiđem na STOP. Shvatim da treba nešto da radimo. No, naš svijet je tamo došao trbuhom za kruhom, i nema vremena. I kako to Crnogorke rade, zasučem rukave, okupim ljude koji misle kao ja, i krenemo da objašnjavamo i da je naš narod stradao.
● Na koji način to objašnjavate Šveđanima?
- U plemenitom smislu. Da mi nismo takvi kakvim nas smatraju, već da smo mi stradalnici, ali smo navikli da ćutimo o našem stradalništvu. To je naša istorija. Uzmem stvari u svoje ruke, povežem se sa ljudima koji razmišljaju poput mene i krenemo u Festival novog balkanskog filma, čija je selekcija drugačija od uobičajene. Jer, zanima me jugoslovenska kinematografija proje svega.
● Kako se to inače radi u svijetu? Kao da neki filmovi, neki autori i neke zemlje imaju lakši prolaz od drugih?
- Svi veliki festivali na svijetu rade po ustaljenom sistemu. Da bi festival u Stokholmu prikazao jedan film, on mora da prođe Berlin, a da bi tamo bio prikazan, mora prethodno da bude viđen na sarajevskom festivalu. I, odjednom imate takvu selekciju filmova sa Balkana, koji govore samo onako kako njima odgovara. Srpski film tu ne može da prođe, o crnogorskom da ne pričamo, makedonski - ako im se zalomi.
● Po kojem principu onda radi Festival novog balkanskog filma?
- Održavamo kontakte sa filmskim centrima u regionu i tražimo im da nam pošalju svoje najbolje filmove. Prvi uslov da se film prikaže je da se u njemu ne pravi sopstvena istorija na račun komšije. Drugi je da film nije mnogo distribuisan na sjeveru Evrope, a treći da je film napravljen na Balkanu i govori o njemu. Želim da pokažem da ono što se dešava kod nas jeste Evropa, da to što se događa na Balkanu je evropska istorija, a to se dokazuje po milioniti put sada sa izbjeglicama. Festival raste, pa smo počeli nedavno da sarađujemo sa Aldžazira Balkans televizijom. To je svjetska televizija u čijem etru se prikazuje nešto što ne možete vidjeti na nekim drugim. Otvaramo vrata za druga mišljenja. Imali smo film Ines Tanović, koji govori o stradanju muslimana. Dakle, sve dok pričaš o svom stradanju to je u redu, jer smo svjesni da su svi stradali i niko pametan ne može da uživa u tome. Ali da se pravi Srebrenica na konto petovjekovnog srpskog stradanja, i još to nazivaš genocidom! Najsmješniji su mi bili ljudi iz žirija koji su vidjeli kratki film iz RS „Djeca”, koji govori o majkama koje su ostale bez četiri i tri sina, pet kćeri... Užas. I kaže mi jedan Šveđanin: „ovo propaganda”. Kada ga pitam da li je Srebrenica propaganda, on kaže da vjerovatno jeste, ali da je tamo stradalo 7.000 ljudi. E, to vam je ta slika. Dakle, Srbi treba da progovore o svom stradanju, a ne da ćute i kriju.
● Ko je publika?
- Imamo ogromnu posjećanost. Dolaze Šveđani u velikom broju da bi naučili nešto o nama. Šveđani su narod koji voli da zna. Oni razumiju naše stradanje i vole nas, ali prosto nemaju podršku u nama samima. Njih bar 99 odsto ne zna ništa o nama, jedino im je poznato da je bio neki rat, pa da su im stigli neki Bosanci. Poneki znaju da u BiH žive tri naroda tri vjere i da su Srbi, navodno krenuli da osvajaju, što naravno uopšte ne stoji. Zato smo mi krenuli sa festivalom, a poslednjih godina pokrenuli smo i program „Jasenovac”.
● O čemu se radi?
- Ako pričamo o stradanju srpskog naroda onda Jesenovac ne može da se zaobiđe. Iako neki hoće da prekroje istoriju, 700.000 stradalih ljudi nije baš 7.000, 2.000, 700, desetoro. Sa Jasenovcem smo ušli direktno u priču o stradanju, ali tretiramo i vrijeme poslije. Polako idemo sa ovim projektom, jer ne želimo nikog da diramo, ali ne želimo ni da se zaboravi. Ali, prije svega da otkrijemo tu priču Šveđanima.
S.ĆETKOVIĆ
Ćed Vido
Brković
Naredni projekat Jelene Mile je takođe vezan za pretke, to jest istoriju njene porodice, ali i za našu istoriju. Ovjekovječiće na sceni sudbinu dobrovoljaca, među kojima je i njen đed Vido Brković, koji su brodovima mjesecima putovali iz Amerike u otadžbinu da bi se stavili u odbranu svog naroda.
- Đed Vido Brković bio je barjaktar jednog od brodova. Ostavio je zapis o mukotrpnom putovanju broda, koji je krenuo sa granice SAD i Kanade u proljeće 1915. a stigao poslije dva, tri mjesec, na ljeto, u otadžbinu – otkrila je Jelena Mila.